Crna strana prometa u Hrvatskoj (1)

U odnosu na prosjek EU, u Hrvatskoj pogiba 60 % više ljudi u prometu!

Zbog sve boljih cesta, izgradnje mreže modernih autocesta, sigurnijih automobila, rigoroznijih zakona i viših kazna za prekršaje u prometu sigurnosno stanje na našim se cestama od početka 2000.-ih stalno poboljšavalo. Situacija se činila idiličnom, a svi su hvalili naše vozače, ceste i policiju zbog primjerenog i uzornog  stanja u hrvatskom prometu. Sve do prošle godine kada su se crne scene s naših prometnica ponovo vratile na naslovnice. I osvijestile nas, da svakom napretku treba doći kraj i da unatoč tome što smo iz godine u godinu sve bolji još spadamo na samo dno Europe kada je u pitanju sigurnost u cestovnom prometu.

Sigurnosno stanje se u 2015. drastično pogoršalo i to u svim segmentima. Porastao je broj prometnih nesreća, kao i broj ozlijeđenih, a broj poginulih porastao je za gotovo 15 posto. U 2015. u prometu je poginulo 348 ljudi. No zašto je tako? Svi faktori govore da bi iz godine u godinu trebalo biti bolje, no dogodilo se upravo suprotno, stanje se drastično pogoršalo. Kao i u mnogim drugim primjerima razlog ove katastrofe je “ljudska pogreška”, u ovom slučaju sami vozači, njihova neodgovornost, ali i loša edukacija u svakom pogledu kada je u pitanju vožnja. Prevelika brzina, alkohol, obijesna vožnja ili jednostavno neodgovornost i neopreznost najčešći su razlozi kaosa na cestama. A sve to posljedica je loše pripreme mladih vozača za izlazak na ceste. Koliko je stanje crno govori još jedan podatak. Naime, 2015. na našim je cestama u nesrećama koje su skrivili mladi vozači do 24 godine poginulo čak 70 posto više ljudi nego u 2014. godini. Čak 53 života izgubljena su zbog mladenačke razuzdanosti, neodgovornosti ili manjka iskustva.

Mladi vozači na ceste dolaze nespremni za vožnju, u autoškolama se uče samo osnove vožnje i prometnih pravila. Nekoliko desetaka sati u prometnim gužvama, par desetaka kilometara na otvorenim cestama, što znači koji znak i kakva su pravila ponašanja u prometu i to je to. Ono što je najvažnije ne uče, nitko ih ne educira o tome kako se ponašati u kriznim situacijama i kako spriječiti da se u njima uopće nađu. Pretpostavlja se da će se o tome naučiti u praksi,  no to je potpuno pogrešan pristup. Kao da djetetu date nož i nadate se kako će bezbolno naučiti da je oštar. Nemoguće, kao što je nemoguće bezbolno naučiti kako automobili mogu biti opasni, bez obzira radi li se o vlastitoj pogrešci ili pogrešci nekog drugog sudionika u prometu. Većina će stvarne opasnosti prometa upoznati tek kroz vlastite kobne greške koje će rezultirati prometnim nesrećama, materijalnom štetom, a u najgorim slučajevima ozlijeđenima ili mrtvima. Samo zato što ih nitko nije na vrijeme naučio kako reagirati kada nešto pođe po zlu, automobil počne zanositi,  kliziti i zato što im nitko nije pokazao koje su prednosti zimskih guma na snijegu ili kakva je razlika između ispravnih i neispravnih kočnica.

Problem s nedovoljnom edukacijom vozača uvidjele su brojne europske države i odlučile reagirati. Primjerice, Austrija je još 2003. počela uvoditi obavezu dodatne edukacije i treninga sigurne vožnje za mlade vozače, a o rezultatima precizno govori statistika. Do 2006. godine broj nesreća sa smrtnim posljedicama u kojima su sudjelovali vozači starosti od 18 do 21 godinu smanjen je za nevjerojatnih 30 posto, dok je broj nesreća svih ostalih vozača smanjen za 9 posto. Troškovi povezani s prometnim nesrećama u istom periodu smanjeni su za 40 posto. Osim toga, ukupan broj nesreća koje su izazvali mladi muški vozači smanjen je za čak 34 posto, dok je broj nesreća koje su izazvale mlade vozačice smanjen za 13 posto. Time je dokazano kako je ova mjera najviše utjecala na one koji spadaju u najrizičniju skupinu – mlade muške vozače. Podjednako ohrabrujući rezultati stižu i iz ostalih europskih država koje su uvele ovakvu ili sličnu obavezu, a među njima se najviše ističu Finska, Švicarska, Estonija, Luksemburg i naš susjed Slovenija, koja je na taj način riješila velik problem neobuzdanih mladih vozača. Iako veliki broj europskih država takvu obavezu nema, to ne znači da se treninzi ne odvijaju. Naime, mentalitet i odgovornost ljudi u Njemačkoj je takav da nema potrebe za zakonskom obavezom, jer će većina to svojevoljno platiti i odraditi, shvaćajući kakvu korist od takvog treninga mogu imati u budućnosti.

A što je s Hrvatskom u kojoj je problem mladih vozača i teških nesreća koji oni izazivaju sve veći? Zakonodavci su mlade za volanom pokušavali zauzdati nizom represivnih mjera. Zabranili su im bilo kakav udio alkohola u krvi, ograničili snagu automobila koje su smjeli voziti, a čak su im i zabranili vožnju u kasnim noćnim satima. No, osim što su diskriminirajuće, takve odredbe pokazale su se potpuno neefikasnima.

Mladi koji su pili i vozili nisu marili za to je li granica 0,5 ili 0,0 promila, oni bi ionako uvijek bili “debelo” iznad jednog promila. Uz to, rijetko je koji mladi vozač mario za ograničenje snage ili vožnju u “sitne sate”, a kazne za ovaj prekršaj ionako nisu bile drastične. Osim toga, policija bi često progledala kroz prste prekršiteljima. Zakonodavci se nikada nisu povodili za sloganom – bolje spriječiti nego liječiti, pa je tako i u ovom slučaju. Naime, za razliku od pomalo besmislenih represivnih mjera u zakonu se nikada nisu našle mjere koje bi potakle edukaciju i odgovorno ponašanje na cestama. Još 2004. godine u Zakon o sigurnosti prometa na cestama ubačena je odredba prema kojoj je svaka osoba koja položi vozački ispit u roku od 6 do 24 mjeseca morala proći i program sigurne vožnje. U suprotnom novom bi se vozaču oduzela vozačka dozvola. Kriterije i program edukacije i treninga trebalo je sastaviti Ministarstvo unutarnjih poslova, a zakon je trebao stupiti na snagu tri godine kasnije, kada bi se osposobili kadrovi i izradili odgovarajući centri.

No, kako to obično biva u Hrvatskoj, dobar plan na kraju nije proveden. Naime, 28. prosinca 2006. na snagu je stupila Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Njome je  propisana odgoda polaganja Programa sigurne vožnje do 1. siječnja 2009. No, i od toga nije bilo ništa. U jeku gospodarske krize i političkih previranja 2008. godine ta je odredba u potpunosti obrisana iz Zakona, a sve je prošlo potpuno nezamijećeno. Nakon toga dodatnu edukaciju i treninge sigurne vožnje u Hrvatskoj nitko više nije spominjao i do danas se ta priča nije aktualizirala bez obzira na dobre rezultate iz država koje su tu obavezu uvele. Sustav edukacije vozača u Hrvatskoj je bez sumnje manjkav, i u njemu se malo toga mijenjalo u posljednjim desetljećima i u tome moramo tražiti glavni razlog zbog čega po sigurnosti na cestama i dalje toliko kaskamo za zapadnom Europom.

Naime, dok u Hrvatskoj na milijun stanovnika godišnje u prometu pogine oko 80 osoba, u Estoniji je taj broj 70, u Sloveniji 64, Italiji 60, Austriji 54, Njemačkoj 43, Španjolskoj 37, Švicarskoj 33, Ujedinjenom Kraljevstvu 29, a u Švedskoj samo 28. Ispada da u odnosu na Švedsku gubimo čak tri puta više života u prometu, da smo po toj statistici na razini Turske i da su od europskih država od nas gore samo rijetke poput Srbije,  BiH, Poljske i Albanije.  Pogledamo li još realniju statistiku, po broju smrtno stradalih na milijun registriranih vozila, stanje je još poraznije.

U Hrvatskoj na milijun registriranih vozila godišnje gine oko 200 ljudi, u Bugarskoj 170, Grčkoj 126, Sloveniji 95, Njemačkoj 68, Švicarskoj 47, a u Finskoj samo 44. Po toj smo statistici čak pet puta gori od najbolje europske države i na razini Argentine i Urugvaja koji se ne mogu pohvaliti niti približno dobrim voznim parkom i cestovnom infrastrukturom kao Hrvatska. Iz svega ovoga još je jasnije da je glavni faktor (ne)sigurnosti na Hrvatskim cestama – čovjek. Nakon vrlo loše 2015. sigurnost na cestama se 2016. ponovo poboljšala, prvenstveno zbog sve većeg utjecaja medija na savjest vozača, ali i pojačanih represivnih akcija koje je provodila policija. Do zaključenja ovog izdanja kompletni podaci za 2016. godinu još nisu bili obrađeni, no u prvih 11 mjeseci 2016. broj poginulih na našim cestama pao je za 12,8 posto, dok se broj teško ozlijeđenih  smanjio za 1,3 posto. Ipak, poražavajuće je što se unatoč svemu ukupan broj prometnih nesreća povećao za 0,9 posto.

Unatoč svemu tome i dalje imamo relativno visok broj poginulih, osobito ako se usporedimo s razvijenijim državama Europske Unije. Analizirajući prometne nesreće, vidljivo je da se najteže prometne nesreće događaju zbog ljudskih grešaka, odnosno grubog kršenja prometnih pravila i nepoštivanja prometne signalizacije. I nadalje je glavni uzrok smrtnog stradavanja kretanje brzinom neprimjerenom uvjetima na cestama. Iza toga slijedi nepoštivanje prednosti prolaza, a nakon toga nedovoljan razmak između vozila. Sve ovo moglo bi se spriječiti boljom edukacijom i prometnom kulturom, no i vještijim i primjerenijim reakcijama vozača kada dođe do opasne situacije. A takve reakcije uče se upravo na treningu sigurne vožnje. Iako su medijski najeksponiranije tragične nesreće u kojima neodgovorni vozač ubije pješaka ili nedužnog suputnika, vozači su zapravo najveći neprijatelji sebi samima. Naime, tijekom 2015. godine uvjerljivo najveći broj poginulih na cestama bili su vozači. Njih je poginulo 225, dok je u isto vrijeme u nesrećama život izgubilo 62 suvozača i putnika te 61 pješak. Tražimo li rizičniju skupinu po spolu to su svakako muškarci. Iako ih nepravedno prati glas lošijih vozača, žene su zapravo puno bolje za volanom od muškaraca. To potvrđuje i tragična statistika. Od 225 poginulih vozača i vozačica 2015. godine samo su njih 23 bile žene koje mnogo realnije procjenjuju svoje sposobnosti za upravljačem, voze defenzivnije i opreznije, ono što bi i mnogi muškarci usvojili – samo da ih se bolje pripremi i educira.

U Hrvatskoj prometne nesreće svake godine sa zemljopisne karte figurativno izbrišu stanovnike jednog cijelog sela.

Od 2006. godine na našim je cestama poginulo gotovo 5000 ljudi, odnosno nestao je manji hrvatski grad. I dok je stanje u Hrvatskoj zabrinjavajuće, najrazvijenije države poput Švedske već razmatraju strategije prema kojima bi kroz 10 do 20 godina u potpunosti eliminirale teška stradavanja i poginule u prometu. Naravno, tako nešto nije moguće bez savršeno sigurnih automobila, no ljudi i njihova odgovornost u prometu ostaju vrlo važan faktor. Vozač mora biti svjestan činjenice da je dobivanjem vozačke dozvole dobio u ruke i sredstvo kojim može ne samo počiniti prekršaj već i oduzeti nekome život. Iz toga razloga važno je što bolje izbrusiti svoje vozačke vještine kako bi u kritičnim situacijama ispravno reagirali, a to se može samo vježbom. U Hrvatskoj trenutno postoji samo jedan centar za sigurnu vožnju, u Mičevcu pokraj Zagreba, a u njemu je moguće naučiti sve što je potrebno kako bi se u kritičnim situacijama reagiralo ispravno. Na žalost zbog lažne samouvjerenosti mnogih vozača, financijske situacije i loše informiranosti rijetko se koji vozač sam uputi na trening u ovom centru.

To uglavnom čine vozači profesionalci koje njihove tvrtke svjesne prednosti šalju na treninge. Većina drugih vozača i vozačica mišljenja je kako mogu savladati sve cestovne izazove bez ikakve dodatne edukacije. Rijetkima to uspijeva i to je, pogledamo li tragičnu statistiku s Hrvatskih prometnica i usporedimo li se s ostatkom Europe, potpuna zabluda. Često i smrtonosna zabluda.

Crna strana prometa u Hrvatskoj (2) >>