Kad blizu postane preblizu?

Učini drugom ono što bi želio da drugi učini tebi. To je nekakav moralni kodeks, ne? Možda je zato i vrijeme da se to počne odnositi na osobni plovidbeni prostor i pravljenje nepotrebnih valova.

Često smo svjedoci ‘bliskih susreta’ na moru, posebno predvečer kada svi tražimo svoje mjesto na nekom obližnjem vezu. Oni koji imaju osiguran vez još su kako tako smireni, no agresivnost se pojačava kod onih koji vez nemaju osiguran i pošto-poto žele prenoćiti baš ovdje. Slične se stvari dešavaju i tijekom prijepodneva kod odlazaka, no s puno manje tenzija, jer se tada velikoj većini nikuda ne žuri.

Tada se može svašta vidjeti i čuti, od manjih sudara bez posljedica do sočnih psovki ili potpunih ignoriranja, što uglavnom prakticiraju krivci bliskih susreta ili malih sudara.

Očigledno, takvi sudari su neprihvatljivi, čak i kada ne rezultiraju štetom da bi se aktiviralo osiguranje. No, kada manevriramo u uskim prostorima oko nepoznatih plovila, kako shvatiti što čini prikladnu količinu osobnog prostora za plovidbu? Pravilo slobodnog prolaza odnosi se samo na ‘prolazak na sigurnoj udaljenosti’.

Ono što se čini ‘preblizu’ temelji se na nekoliko čimbenika, uključujući veličinu i vrstu broda, veličinu luke ili marine, kanala i još mnogo toga. Kao rezultat toga, različita opredjeljenja (jedro ili motor) razvila su vlastita pravila o tome što je a što nije ‘preblizu’.

Na primjer, veliki brodovi mogu imati mrtve kuteve ispod pramca dovoljno velike da u njih stane omanji kit, tako da njihovi skiperi razumljivo dobivaju napadaj bijesa kada drugi brod prođe preblizu. Regatni jedriličari navikli su da se drugom natjecatelju u regati približe unutar jedne dužine broda. U granicama nekakve regate, ovakav pristup može biti ‘ispravan’, ali u normalnim okolnostima među običnim nautičarima takav je pristup nepriličan – i to iz dobrog razloga. Stoga, u svakoj situaciji, potrebno je razmišljati kao i drugi sudionici prometa što svima može pomoći da održavaju udobnu razdaljinu.

Druga inkompatibilnost se događa između brodova različitih brzina. Kada netko prolazi sporijeg, oba broda idu u istom smjeru u plovnom putu, skiper bržeg plovila može misliti kako je najbolje održavati brzinu i prijeći što brže ono sporije. No takav pristup pravi nevolje sporijem brodu; iznenadni valovi će napraviti nered među suđem u kuhinji sporijeg i bjesomučno zanjihati nespremnu posadu. U idealnom slučaju, brži bi brod trebao usporiti kako ne bi previše uznemirio sporijeg koji plovi umjerenom brzinom, a još uvijek će proći prilično brzo. Usput si posade mogu i mahnuti u znak pozdrava, uljudno je i ne boli.

Kad je god moguće, u slučaju kada se sijeku pravci kretanja između dva plovila, pristojno i sigurnije je proći ono drugo po krmi. To se posebno odnosi kada se križaju brži i sporiji/veći i manji brodovi, a naročito ako je brži motorni a sporiji jedrilica. Zašto? Zato što će čak i mala brazda motornjaka jako zanjihati jedrilicu, a može ju i potpuno zaustaviti na trenutak ako jedri po slabom vjetru.

Je li stoga čudno što postoji toliko nepristojnih gesti rukama između ove dvije skupine nautičara (jedriličara i motorista)? Jedini odgovor je prihvatiti naše brodove kao ekstenzije nas samih i onda razmotriti protivnu perspektivu. Čim to učinimo, postaje očito da ‘preblizu’ ima drugačije značenje za svakog skipera zasebno.

Kako ćemo naučiti prijateljski dijeliti vodu? Na dva načina. Prvo, komunikacijom. Koristite svoj VHF, ručne signale ili bilo što drugo raspoloživo kako bi drugom skiperu objasnili što planirate i dati mu priliku da predloži drugačiji pristup. I drugo, kad god imate priliku otići na drugi tip broda, prihvatite je. Shvaćanje drugačijih stajališta mnogo je lakše kad se nalazite u drugoj kormilarnici. Važno je shvatiti da naš vlastiti osjećaj osobnog plovidbenog prostora ne mora uvijek biti usklađen sa svima ostalima koji pokušavaju uživati u istom vodenom prostoru. Svi ćemo napredovati ako učimo iz naših razlika. Da, i ispričamo se kada bude potrebno.

Izvor: Carol Newman Cronin/BoatUSa