Sve o ležećim policajcima

Prije više od jednog stoljeća, točnije 1906. godine, brzina koju je automobil mogao doseći bila je 48 km/h, ali su u američkom gradu Chathamu u New Jerseyu ustanovili potrebu za nečim što je nalikovalo na ono što danas zovemo uspornicima prometa, odnosno ležećim policajcima.

Takve preteče današnjih ležećih policajaca već su tada izazvale žustre reakcije vozača. Ipak, tek 50 godina poslije, Amerikanac Arthur Holly Compton, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku zbog otkrića na području elektromagnetskog zračenja, izumio je izbočine koje danas i službeno zovemo uspornicima.

U Europi je prvi postavljen 1970. godine u gradu Delft u Nizozemskoj, dok je Zagreb prvi dobio 1998. godine u Horvaćanskoj ulici nakon što je na njoj smrtno stradalo dijete. Iako je njihov službeni naziv cestovne izbočine ili uspornici prometa, svagdje u svijetu puno se više koristi izraz ležeći policajac (što dolazi od eng. sleeping policeman), a na području grada Zagreba trenutno ih ima oko 900. Ležeći policajci mogu biti različitih vrsta, izrađeni od različitih materija, ali i različitih dimenzija, a odluka gdje postaviti koju vrstu donosi se na temelju procjene tima stručnjaka. Alan Ordulj, zamjenik pročelnika za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, pojašnjava da su u Zagrebu ležeći policajci najprije postavljeni na cestama oko svih škola, nakon čega su postavljani na ostalim lokacijama te trenutno u gradu ne postoji crna točka u prometu koja nije zbrinuta.

Dovoljan je samo jedan poziv građana koji kaže da je negdje potrebna cestovna izbočina da bi na teren izašla komisija koju čine predstavnici prometne policije, predstavnici sektora za ceste i sektora za promet grada Zagreba, predstavnici ZET-a i predstavnici lokalne samouprave koji utvrđuju je li doista na tom mjestu potreban ležeći policajac. Pregledava se kvaliteta ceste, utvrđuje gustoća prometa, koriste li se tom dionicom vozila javnog gradskog prijevoza i slično, te ako se ustanovi da je potrebno usporiti promet na tom mjestu, radi se nacrt koji se potom šalje vijeću gradske četvrti kojoj određena dionica pripada.

Građani te četvrti imaju pravo uvida u nacrt kako bi sugerirali neko rješenje jer ipak bolje poznaju situaciju u svom kvartu nego ljudi iz komisije koji ondje provedu tek nekoliko sati. Ako vijeće gradske četvrti odobri nacrt, on se šalje prometnoj policiji na službenu prometnu suglasnost i ako ga policija odobri, mi izdajemo rješenje za izradu cestovne izbočine – pojašnjava proceduru Ordulj. No, neka istraživanja pokazala su, a i građani se na to često žale, da je izvedba loša, zbog čega se oštećuju automobili. Marko Šoštarić, profesor na Fakultetu prometnih znanosti, naglašava da je prva i osnovna svrha uspornika da se kažnjavaju oni vozači koji ne poštuju ograničenja brzine.

Uspornici bi trebali biti napravljeni tako da svi vozači koji voze brzinom od, primjerice, 30 km/h, ako je tolika i propisana, mogu bez ikakvog problema prijeći preko uspornika, dok bi oni vozači koji voze brže od propisanog trebali osjetiti vibracije, poskakivanje i imati smanjen komfor u trenutku prelaska preko ležećeg policajca. No često se događa da i oni vozači koji poštuju ograničenja imaju smanjen komfor, pri čemu je, po mom mišljenju, od loše izvedbe gora činjenica da nije odabrana ispravna vrsta ležećeg policajca za određenu lokaciju kaže Šoštarić. Većina europskih zemalja, pojašnjava Šoštarić, ima strogo definirane standarde kako i gdje se postavljaju izbočine, dok je u hrvatskom zakonu i Pravilniku o sigurnosti na cestama to definirano samo u osnovnim crtama.

Ležeći policajci trebali bi se postavljati na temelju prometnog elaborata koji ima nekoliko elemenata: od izračuna gustoće prometa do izračuna koji je potencijal da na određenom mjestu dođe do prometne nesreće, pri čemu se gleda i noćna preglednost dionice, uvjeti na cesti u različitim vremenskim prilikama, kvaliteta asfalta i slično. A ti prometni elaborati često se, možda zbog nedostatka vremena, ne provode – kaže Šoštarić. I u uredu za promet Grada Zagreba svjesni su da Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cesti nije ažuriran već deset godina, a praksa postavljanja izbočina od tada se znatno promijenila.

11 je vrsta uspornika prometa koji se postavljaju na hrvatskim cestama

1. Uzdignuta ploha na koju je postavljena cijela zebra dobro je rješenje jer omogućava da se vozač ugodno popne i spusti i jasno mu signalizira da mora usporiti brzinu. U Europi je sve češća praksa da i cijelo raskrižje bude lagano povišeno.
2. Kod četvrtastih jastuka napravljenih od reciklažne gume najveća je prednost što se lako mogu maknuti i po potrebi vratiti na prometnicu. Nezahvalni su za vozača jer je njihova kosa površina prestrma za uspon. Ispred njih se treba zaustaviti i popeti oprezno kao na rubnik.
3. Obli jastuci od reciklažne gume blaži su prema ovjesu automobila. Mogu biti različitih dimenzija, ovisno o tome prolazi li tom cestom gradski autobus. Između njih se često postavljaju stupići kako bi se vozači spriječili u pokušaju zaobilaženja.
4. Ako prometnicom ne vozi gradski autobus i nije riječ o cesti koja ima previše pješaka i vozila, postavljaju se obli jastuci od reciklažne gume kako bi se promet ipak malo usporio. Ugodni su za prijelaz ako ih prelazite brzinom manjom od 30 km/h.
5. Uzdignuta ploha napravljena od betonskih kocki vozačima je upečatljiva, a pri većim brzinama će stvoriti vibracije koje upozoravaju da je po trebno još više usporiti. Ako se prelaze pri propisanoj brzini, ne stvaraju veće nelagode.
6. Betonska uzdignuta ploha dosta je često i adekvatno rješenje za usporavanje prometa pa ako je napravljena po dimenzijama koje su propisane, a to je visina od 7 cm, preko nje se može lako prijeći.
7. Vibracijske trake nisu najbolje rješenje za naseljena mjesta jer neće natjerati vozača da uspori, a stvaraju buku koja smeta stanarima. Dobra su opcija za prijelaz iz otvorenih područja u naseljeno mjesto, da vozača ipak upozore na promjenu okoline.
8. Manji četvrtasti jastuci napravljeni u kombinaciji sa stupićima namijenjeni su područjima gdje je promet gust i ne smije se dopustiti da vozači pokušaju zaobići ležeće policajce, dok bi policajci preko cijele trake previše usporili promet.
9. Poprečne asfaltne trake najlošije su rješenje jer ih vozač teško uočava ako nisu najavljene znakom. Gotovo ih je nemoguće normalno prijeći jer uvijek stvaraju udar na vozilo. Najbolje im je prići snažnim kočenjem i puštanjem kočnice tik prije izbočine kako bi se prednji kraj podigao.
10. Gumene poprečne trake su, poput betonskih, neugodne za prelazak. Stvaraju jake udare, naročito kod teretnih vozila, a jedina im je prednost to što su jeftine i jednostavne za montažu.
11. Betonski jastuci dosta su često rješenje u Zagrebu, ugodni su za vozača, a i dugog su vijeka jer na njih ne utječu vremenski uvjeti. Nepraktični su zimi kada ralice čiste snijeg pa zapinju za njih.

Već deset godina šaljemo zahtjeve Ministarstvu prometa da se Pravilnik izmijeni jer ne slijedi europsku i svjetsku praksu. Ako uzmete Pravilnik i dimenzije koje su propisane i usporedite ih s dimenzijama ležećih policajaca koji su postavljeni u gradu, one se neće podudarati. No gradonačelniku je važnije da njegovi građani ne stradavaju na cestama nego to što Pravilnik nije usklađen sa svjetskom praksom o izbočinama koje mi koristimo – kaže Ordulj i tako pojašnjava zašto istraživanja pokazuju da ležeći policajci nisu ispravno postavljeni. Između ostalog, u Pravilniku piše da se u blizini prilaza bolnicama ne smiju postavljati uspornici, što se više ne poštuje.

Kod bolnice na Jordanovcu bio je ležeći policajac kojeg smo skinuli i samo dan nakon toga stradalo je dijete pa je gradonačelnik Bandić inzistirao da se policajci vrate, tako da se sada oni postavljaju i oko bolnica ako se pokaže da je to sigurnije za građane – kaže zamjenik pročelnika. Najčešća vrsta ležećih policajaca postavljenih u Zagrebu su tzv. jastuci koji mogu biti napravljeni od betona ili reciklažne gume.

Najjeftiniji i najkvalitetniji su uspornici od betona, ali kod njih je problem što im treba nekoliko dana da se postave, a to znači zatvaranje prometnice na neko vrijeme, pri čemu na onim prometnijima dolazi do potpunog prometnog kaosa – kaže Ordulj. Profesor Šoštarić pak tvrdi da je poprilično nezahvalno ocijeniti koja je vrsta najbolja jer to ovisi o samoj lokaciji na koju se ležeći policajac postavlja, ali zato kaže da su najgora vrsta uspornici koji idu preko cijele trake, bilo da su betonski ili gumeni, jer je njih gotovo nemoguće prijeći a da ne dođe do udara na vozilo, čime se utječe i na komfor samog vozača.

Posebno opasni za zglobne autobuse

Pri određivanju vrste uspornika koji će se staviti na neku dionicu velik utjecaj ima to koliko se tom prometnicom koristi javni gradski prijevoz. Poseban problem predstavljaju zglobni autobusi za koje nije preporučeno da im se srednji dio nađe na ležećem policajcu dok su prednji i stražnji dio na cesti jer tada lako može doći do oštećenja vozila. I za putnike autobusa prelazak preko takvih ležećih policajaca nije ugodan. Zbog toga se na cestama kojima oni prometuju najčešće postavljaju tzv. jastuci koji su uži od razmaka između dva kotača autobusa pa ga vozač autobusa može izbjeći. Postavljaju se pod pretpostavkom da su vozači autobusa ipak profesionalni vozači svjesni svoje odgovornosti te da uvijek voze propisanom brzinom.

Za certifikat se testiraju kod proizvođača automobila

Ležeći policajci ne oštećuju automobile ako se preko njih vozi onako kako je propisano Stručnjaci s područja prometnih znanosti često se ne slažu oko toga jesu li popularni ležeći policajci najbolje rješenje za smirivanje prometa ili ne. Alan Ordulj tvrdi da su ležeći policajci, pogotovo u kombinaciji s nadzornim kamerama, optimalno rješenje, strogo naglašavajući da nema riječi o tome da oni oštećuju automobile.

Ako vozite onako kako je propisano, vozilu se neće ništa dogoditi. Sve se izbočine testiraju kod raznih proizvođača automobila i niskopodnih autobusa kako bi zadovoljile certifikate i moraju biti napravljene tako da vozač ne gubi kontrolu nad vozilom čak ni onda kada po toj izbočini prođe puno većom brzinom nego što je dopušteno – priča Ordulj. Ipak, tvrdi da su pogreške u izvedbi ležećih policajaca moguće, naročito kada je riječ o betonskima.

Lako se dogodi da se izlije više betona nego što je potreb – no, pa umjesto propisanih 7 cm visine, uspornik bude koji centimetar viši te auto po njemu grebe. To se često događa i na mjestima gdje je cesta nešto lošija, a njome često prolaze teretna vozila i autobusi čiji je razmak između kotača širi od ležećeg policajca pa okolna cesta oko policajca propada, a on ostane ‘u zraku’. No, čim se to ustanovi, radi se sanacija.

Alternativa su umjetni zavoji i jarke boje raskrižja

Ležeći policajci jesu najjednostavnije i najjeftinije rješenje za usporavanje prometa, ali nisu najbolje – kaže Marko Šoštarić te predlaže nekoliko adekvatnih zamjena za njih.

Šire ceste automatski navode vozača da vozi brže, no kada bi se one vizualno ili fizički suzile, i vozač bi prilagođavao brzinu. Druga metoda je postavljanje središnjeg otoka na ceste koje su dovoljno široke. Time se vozačima sužava prostor, dolazi do kanaliziranja prometa, a pješaci u dva navrata prelaze zebru – prvo od pješačke staze do otočića, pa od otočića do druge pješačke staze. Treća opcija je stvaranje umjetnih zavoja, za što je dobar primjer Varšavska ulica na dijelu od Gundulićeve do Frankopanske ulice. Jedan dio ceste stavljen je bliže jednoj strani zgrada, pa se potom napravi umjetni zavoj i cesta se prebaci na drugu stranu. Dobra opcija je i bojenje raskrižja ili opasnijih dijelova jarkim bojama koje vozača upozoravaju da se tu nešto događa. U Europi se sve više koristi i tzv. shared space, kako je zamišljena i Mesnička ulica, što znači da vozači i pješaci imaju jednako pravo koristiti ulicu jer nema nogostupa, ali pritom se vozila moraju kretati brzinom hoda pješaka i međusobno se poštuju. Ta je opcija dobra za primorske gradove u kojima je riva mjesto i za šetnju i služi kao prometnica.